Parket je gazni sloj podne obloge koji se izrađuje od drvnih elemenata – parketnih dasaka koje se lijepe ili zabijaju na nosivu podnu konstrukciju. Parket ima privlačna estetska svojstva i tehničke odlike: dobru mehaničku stabilnost i tvrdoću, toplinska, zvučna i elektro-izolacijska svojstva, dobra higijenska svojstva, mogućnost obnavljanja i recikliranja. Zbog higroskopnosti drva i dimenzijske nestabilnosti u uvjetima promjenjive relativne vlažnosti zraka i temperature, uvriježeno je mišljenje da polaganje parketa na sustav podnoga grijanja, pri čemu se uslijed povišene temperature očekuje isušivanje drva i pojava pukotina, nije opravdano ili da je previše rizično. Tehnička literatura i dobra iskustva pokazuju da je polaganje parketa na podno grijanje opravdano i uspješno, ali se pri tome mora voditi računa o tehničkim odrednicama konstrukcije i izvedbe poda da bi se izbjegle greške u uporabi i vrlo skupo popravljanje takvoga poda.
Sobna klima i higijena stanovanja
Primjena parketa na podnom grijanju je moguća i uspješna ako se uzmu u obzir opća tehnička pravila i uvjeti higijene stanovanja kod primjene podnoga grijanja. Za ugodan boravak u prostoriji s podnim grijanjem preporučuje se da najviša temperatura površine hodne plohe bude 26 – 28 °C, što se jednostavno postiže kod primjene parketa za gazni sloj poda. Maksimalna temperatura podne površine iznosi 29 °C. Za zdrav boravak u prostoriji i ugodan osjećaj korištenja interijera poželjno je voditi računa o sobnoj temperaturi, koja preporučljivo treba iznositi 18 – 21°C, te o relativnoj vlažnosti zraka, koja treba biti 50 – 70 °C. Ove vrijednosti su važne i s aspekta smanjenja elektrostatskih naboja na podnoj površini, kao i s aspekta održavanja funkcijske podobnosti poda. Izvedba poda treba dakle biti takva da se osiguraju navedeni klimatski uvjeti u razdoblju grijanja.
Toplinska i higroskopska svojstva drva
Parket se polaže na podlogu s podnim grijanjem koja u normalnim uvjetima grijanja dosiže temperaturu od 26 – 30 °C. Pri tome se javljaju razdoblja kraćeg izlaganja nižoj temperaturi (u izostanku grijanja) na cijeloj podlozi ili na njezinim dijelovima. Tako npr. uz balkonska vrata, koja se otvaraju radi prozračivanja, temperatura drvene hodne obloge može zimi varirati između vrlo niskih 5 – 7 °C do relativno visokih 30-tak °C u jednome danu. Lokalna temperatura ulazne vode može iznositi i 50 – 55 °C, a maksimalno opterećenje ( u slučajevima probnoga grijanja ili kvarova) može dosegnuti i 70 °C. Sezonske promjene temperature predstavljaju manja naprezanja jer se odvijaju u duljim intervalima, ali su moguće povezane s duljim razdobljima više relativne vlažnosti zraka nego u razdoblju grijanja. Toplinska dilatacija drva je vrlo mala i izaziva zanemarive dimenzijske promjene, no promjene relativne vlažnosti zraka, vezane uz promjene temperature u ambijentu, mogu prouzročiti intenzivno buburenje ili utezanje hodne plohe. Postavljanje prevlažnoga parketa dovest će brzo po uključivanju grijanja do isušivanja i pojave pukotina hodne plohe. Postavljanje presuhoga parketa (da bi se izbjeglo isušivanje u razdoblju grijanja) može pak rezultirati navlaživanjem drva u proljetnom i jesenskom periodu, bubrenjem i greškama izdizanja parketne obloge. Stoga kod razmatranja polaganja drva na podno grijanje treba strogo poštivati propisane i provjerene optimalne uvjete fizikalnog stanja podloge, parketa i klime interijera, kao i uzance tehnike polaganja i površinske obrade, kako bi se izbjegle kardinalne greške u uporabi.
Slika 1. Prikaz izvedbe klasičnog parketa na sustavu podnoga grijanja:
• 1 = parket
• 2 = cementna podloga (estrih)
• 3 = armatura
• 4 = grijaće cijevi
• 5 = parna brana
• 6 = toplinska izolacija
• 7 = nosiva betonska ploča
Priprema cementne podloge
Kod izvedbe podnoga grijanja toplovodnim cjevima, treba biti osigurano da su cijevi kvalitetno položene u cementnu podlogu (estrih) na međusobnom razmaku 150 do max. 300 mm. Unatoč tome, razmak od 200 mm se smatra najvećim povoljnim razmakom, jer je ravnomjernost zagrijavanja i naprezanja kod užeg razmaka cijevi bolja. Cementna podloga treba biti debela najmanje 35 mm u sloju iznad cijevi, a neki izvori preporučuju i minimalnu debljinu od 45 mm. Veća debljina podloge doprinosi ravnomjernijem rasporedu topline. Ispod cementne podloge (u dodiru s izolacijskim slojem ispod nje) obavezno je postaviti parnu branu.
Cementna podloga mora biti grijanjem osušena i oslobođena naprezanja prije polaganja parketa. To se provodi na taj način da se najranije 21 dan nakon izvedbe estriha (što je dovoljno razdoblje za dobro vezanje cementa) provede zagrijavanje poda tijekom ukupno najmanje 14 dana uz postupno povišenje temperature za po 5 °C dok se ne dosegne temperatura kod koje sustav radi s približno dvije trećine maksimalnog opterećenja (ca 55 °C). Takvo opterećenje se održava tijekom najmanje pet dana, tj. grijanje se ne smije prekinuti ranije od 28. dana nakon izvedbe estriha, a u sredini razdoblja predgrijavanja (unutar tih pet dana) potrebno je temperaturu tijekom najmanje dva dana povisiti i na maksimalnu temperaturu sustava (ca 70 °C). Zatim temperaturu snižavati opet postupno po 5 °C u danu, te na kraju isključiti dok se ne postigne konačna površinska temperatura od 15 do 18 °C. Ta se pak temperatura treba održavati tijekom polaganja obloge i tijekom tri dana nakon lijepljenja, brušenja i površinske obrade parketa. Tek tada se grijanje aktivira u stupnjevima po 5 °C dnevno dok se ne dosegne uporabna temperatura poda (max 29 °C).
Prije polaganja potrebno je provjeriti vlažnost podloge CM metodom, koja u trenutku polaganja treba iznositi oko 1,5 %, ne smije premašiti 1,8 % (DIN 18365) odnosno 2,0 % (ÖNORM M 7560). Zato je povoljno da se predgrijavanje poda provede netom prije polaganja parketa, u kondicioniranim i temperiranim uvjetima interijera.
Uvjeti pri polaganju
Sadržaj vode drva
S obzirom da se u razdoblju grijanja može očekivati sadržaj vode drva između 5 i 7 %, trebala bi vlažnost drva i u trenutku polaganja biti relativno niska. Različiti izvori predlažu drugačije vrijednosti sadržaja vode drva, ali svi su oni u vrlo uskom rasponu od 2 %. U Austriji se predlaže da parket pri polaganju u suhim i temperiranim prostorijama ima sadržaj vode 7 – 8%, a njemačka i švicarska literatura propisuje nešto više vrijednosti: za lam i lamel parket najviše 8 – 10%, za klasični parket 7 – 9%. Svugdje se napominje da parket u razdoblju grijanja, bez obzira na početni sadržaj vode, može iskazivati manje reške koje se ljeti najčešće zatvaraju. Takve fine male reške su normalne i s njima treba računati, uzevši u obzir da će one biti tim manje izražene čim je parket pri polaganju suhlji, čim se više izbjegavaju maksimalne temperature poda, te kod vrsta drva i načina slaganja kod kojih su higroskopske promjene manje (npr. slaganje u riblju kost ili u «kocke»). Kod iste vrste drva strogo se preporučuje primijenjivati blistače, tj. radijalnu teksturu parketa (tzv. «friz»), koja se u našoj industrijskoj praksi najčešće svsrstava u ekstra klasu kvalitete. Blistače utežu skoro dvostruko manje nego bočnice (daščice tangentne teksture, tzv. «flader»). Naravno da pojavu reški može bitno reducirati relativna vlažnost zraka u prostoru pri stambenom korištenju, koja treba biti najmanje 50 – 60%, preporučljivo čak iznad 60 %, što je povoljno i radi zdravstvenih uvjeta u prostorijama.
Klimatski uvjeti u prostoru
Temperatura pri polaganju treba iznositi najmanje 18 °C i treba biti stabilizirana, tako da je i podloga, ziđe i deponirani parket zagrijan na sobnu temperaturu. Relativna vlažnost pri polaganju ne smije biti niti preniska niti previsoka, opet u rasponu povoljnih vrijednost za stambeno korištenje, najbolje između 50 i 65 %. Parket se ne treba dugo kondicionirati prije polaganja, kao ni prije lakiranja, nego se treba skladištiti u poletilenskim ovicima, a površinski obrađivati brzo (nekoliko dana) nakon polaganja.